Ovaj tekst koristim za prikaz mojeg gledišta na ravnotežu dva aspekta svih pojava: forma i sadržaj, teorija i praksa. To je i osvrt na duhovnost i obrede, rituale, simbole, ceremonije…
Pomaže ti razumijeti na koji način ja gledam na ova pitanja kako bi znao/la što očekivati ako ćemo zajedno raditi.
Također te može potaknuti da promisliš na koji način pristupaš duhovnosti, i šire, o svojim svjetonazorima, stavovima, uvjerenjima, predrasudama.
Forma i sadržaj – lice i naličje
Forma i sadržaj, maska i lice, teorija i praksa… Dva su lica istog novčića.
Naša je zajednička, ljudska priroda takva da smo često malo u kontaktu sa stvarima kakve doista jesu. Brzo ih, nesvjesno i stalno prekrivamo dodatnim slojevima. Slažemo se i ne slažemo, sviđaju nam se ili ne sviđaju, objašnjavamo ih i interpretiramo. Nastojimo logičkih shvatiti, usporediti i analizirati kako bismo ih uklopili u svoj konceptualni svijet.
Isto vrijedi i za ovu stranicu. Ako ti se kontekst ili neki pojmovi čine stranima, čudnima, odbojima, pokušaj se prisjetiti te ljudske sklonosti.
Možemo li pristupiti otvorenija uma, s manje predrasuda? Prvo doživjeti što je rečeno bez prosuđivanja? Zatim uvidjeti ima li to za nas smisla, prevedeno u vlastiti život, svojim jezikom? I tek onda odlučiti je li to za nas smisleno ili ne?
Ovo je važno i za bilo kakve rituale, obrede, ceremonije, bile one “duhovne” ili “svjetovne”. Vrlo često stvari odrađujemo bez razumijevanja zašto ih činimo, ili mislimo da samim time što ih činimo postižemo rezultat.
Primjeri su posvuda. “Rezanja vrpci”, ponavljanja molitvi i mantri, odlaska na pogrebe, odavanja počasti… Pozdravljanja poznanika na ulici, zahvaljivanja ili ispričavanja, vježbanje, učenje vještine, održavanje statusa quo…
Sve što činimo na automatskom pilotu u izvjesnoj mjeri postaje forma bez sadržaja. Postaje ritual, obrazac koji nema funkciju niti značenje.
Iznimno je važno i korisno da smo toga svjesni. I kada smo svjesni, da znamo je li to najbolje moguće u ovom trenutku, ili je poželjno i moguće raditi na promjeni, kako bi forma postojala tek u onoj mjeri kojoj ima smisla.
Ne zatrpavanje sadržaja formom smatram ispravnim u svemu čime se bavimo.
Forma i sadržaj – ispravan omjer
Naravno, forma je nekad vrlo korisna i može biti dio sadržaja. Može biti kontekst, polje za sadržaj, kao takva vrlo vrijedna i neodvojiva od sadržaja.
Dapače, ovo je posebno vidljivo u psihoterapiji, koja je i sama jedan veliki kontekst, forma, koja pruža uvjete za promjenu. Psihoterapija je u tome vrlo nalik duhovnoj praksi. Različite metode i tehnike nisu ništa drugo nego “ceremonije”, “rituali”, “teorija”. One imaju svrhu potaknuti razumijevanje, povećati svjesnost, ili koji je već naš terapijski cilj.
Sama tehnika i metoda nisu posebno važne. No, istovremeno mogu biti dragocjene – ako se koriste u pravo vrijeme na pravi način, mogu facilitirati napredak na način koji ne bi bio moguć bez njih.
Jednako tako u duhovnim praksama i svim ostalim aspektima života, forma bi trebala služiti kao podrška i plodno tlo za sadržaj, da mu daje dodatnu vrijednost, ne da uzima njegovo mjesto.
Sve drugo je uzaludno trčanje po kružnici umjesto pomak ka središtu kruga.
Izazovi duhovnih tradicija
Budističke ceremonije such as uzimanja utočišta, 5 moralnih načela, simbolika Tri Dragulja, prakse pjevanja, čitanja tekstova… sve mogu izgledati mistično, religijski, strano, čudno, ezoterično ili besmisleno.
Isti doživljaj se može vrlo lako dobiti u dodiru sa svim duhovnim tradicijama: Molitva i interpretacije tekstova u kršćanstvu i drugim teističkim religijama, recitiranje mantri u hinduističkim tradicijama…
Često duhovne tradicije izravno promoviraju takav dojam ili su kroz povijest poprimile takav karakter i sada odražavaju taj dojam bez razumijevanja i bez supstance, stvarajući mnogo više teškoća nego dobrobiti za zajednicu.
Još šire, u bilo kojoj primjeni teorije, filozofije i čak znanstvenog gledišta u praksi, vrlo lako dolazi do toga da ono što je bit postaje sve više zameteno naslagama forme, pravila, procedura, propisa, uputa.
Do kojih problema ovo vodi?
Gubitak dijeljene ljudske mudrosti
Jedan problem u ovakvom karakteru duhovnih tradicija jest što ih često čini iznimno nepristupačnim ili odbojnim, pogotovo u današnje vrijeme. Razvojem znanosti, globalizacije, promjenom kulturoloških i društvenih vrijednosti, tradicionalni iskazi duhovnosti religijskog oblika bivaju napuštani.
Ovo nije problem samo po sebi – doista, to nosi mnoge pozitivne promjene na razini zajednice, smanjujući dogmatizam, povećavajući slobodu i uključivost.
No, mnoge (ako ne sve) duhovne tradicije nose mnoge temeljne mudrost i razumijevanja ljudskog roda. Stoga njihovim napuštanjem – što uslijed promjena vrijednosti, što uslijed njihove vlastite udaljenosti od biti – dolazi i do gubitka dragocjene dijeljene ljudske mudrosti. Dolazi do sve težeg razvoja uvida u ljudsku prirodu. Prirodu koja je oduvijek ista i za čije razumijevanje nije potrebno ništa što već nije u nama.
Duboko sam uvjeren kako razne duhovne tradicije u suštini govore isto, vode kroz isti put, bave se istom stvari i predstavljaju različite manifestacije iste – ljudske prirode.
Budući da to čine na drastično različite načine, uglavnom djeluju potpuno drugačije, nesukladno ili sukobljeno, a nažalost u praksi i postaju takve kroz pogrešne intepretacije ili nadodane slojeve koji zamagljuju izvorno značenje.
Dodatni problem stoga leži u tome da ne vidimo u čemu su raznolike tradicije zapravo iste i kako je besmisleno raditi diskriminaciju ili sukobe. Pitanje je samo koji pristup kojem pojedincu više odgovara. To ne čini jedan pristup boljim ili lošijim od drugoga, ako im se pristupa ispravno i ako ih se stavlja u vlastito iskustvo kroz praksu.
Znati što činimo i zašto
Kod bilo kojeg obreda, ceremonije, simbolike i sl., smatram vrijednim pokušati im pristupiti svjesno i otvoreno. Lako se dogodi da počnemo takve aktivnosti automatski odbacivati ili pak vidjeti kao nešto što radimo za neki “viši cilj”. Kao da su sami sebi svrha. A to nije njihova prvobitna ideja.
Ako se to događa, zapali smo u puki ritual. Rutinsko ponavljanje aktivnosti koja nema smisao, ne dolazi od nas već je kopirana od okoline, uzora ili idola, postajući forma praznog sadržaja i značenja.
Pozitivna strana takve rutine jest to što nam pruža strukturu, jasnoću, sigurnost, jednostavnost i olakšava razvoj navika. To je nekad vrlo korisno. Ako je rutina takva da podržava naše vrijednosti i način života, ona nam svakako može biti podrška na putu postunog internaliziranja i autentičnog usvajanja načina na koje želimo živjeti – čak i ako često tako ne živimo sada.
Međutim, bilo koja rutina obavljana bez prisutnosti, svjesnosti i povezanosti s onime što činimo, vremenom lako postaje sve rigidniji obrazac, dio ličnosti. Time postupno ne prolazimo proces internalizacije i asimilacije u vlastiti život i vlastitu manifestaciju, već rutina postaje fiksan dio nas koji nam oduzima slobodu i još više onemogućuje kontakt sa stvarnošću. Stav, uvjerenje, ritual ili ceremonija tada postaju samo još jedna uloga, maska, oblačimo tuđe odijelo.
Ovakvo “gutanje” rituala, učenja, vjerovanja i stavova vodi dogmatizmu, radikalizaciji, isključivosti, diskriminaciji i pogrešnom razumijevanju.
Izuzetno je važno održavati svjesnost da nam se ovo ne bi događalo.
Zaključak – izbjegnimo dogmatizam
Svaka maska ima svoju funkciju. Nipošto ne odbacujem vrijednost i korisnost koju “oblačenje odijela” za nas može imati u nekom vremenu i situaciji. No, esencijalno je da ne izgubimo iz vida da je to i dalje maska, tuđe odijelo. Iskoristimo je ako nam pruža podršku u trenutnoj situaciji. No, tada bez zadrške odbacimo sve ono što ne možemo integrirati u svoje iskustvo.
A ako bismo morali birati između dvije krajnosti, zapitajmo se:
Bismo li više profitirali od potpunog odbacivanja maske sada i ovdje i napuštanja njezine sigurnosti?
Ili od trajnog zadovoljenja njome, uvjetovanog strahom i izbjegavanjem suočavanja s patnjom koja leži na idućem sloju, ispod te maske?
Odgovor najbolje nađimo za sebe i svakako vidimo da može biti bilo gdje između ove dvije krajnosti, koje mogu služiti kao točke za lakše promišljanje.
I razmotrimo rezonira li doista s nama ono što činimo, ili to oblačimo kao odijelo koje nam zapravo nije po mjeri? Ovakvom refleksijom otvaramo put van dogmatizma i van štetnog prijanjanja za stavove i uvjerenja.
English 
Croatian
Leave a Reply