Pain, Mindfulness and Meditation

Središnji članak o odnosu s boli

Tjelesna, psihička, kronična, snažna, tupa, pulsirajuća, vruća, oštra, grčevita… Bol je krajnje subjektivno, izravno, često intenzivno, načelno neugodno iskustvo. Nimalo lagana i izuzetno važna tema – meditacije, svjesnosti, života.

Kako se suočiti s njom? Kako meditacija pomaže s boli? Možemo li i kako razvijati drugačiji odnos prema boli?

U ovom članku naći ćeš razne ideje o odnosu s boli te poveznice na sažetije objave koje ih zasebno obrađuju.

Uvodna riječ – pristupimo mudro

Molim te, kao i uvijek vodi računa o sebi – posebno kada radimo s boli. Nije cilj stvarati nepotrebnu patnju. Ako imaš ozlijede, kronične bolove, ili tvoje tijelo iz bilo kojeg razloga ne podnosi neku praksu, nemoj je forsirati! Ako tvoje tijelo traži prilagodbe koje nisam spominjao, mudro i suosjećajno je poslušati ga.

Također, kada je riječ o boli ili domeni tijela, vrijedi savjetovati se sa stručnjakom / liječnikom – što je poželjno, nepoželjno, prihvatljivo ili štetno.

---

Uobičajen pristup boli

Kada doživljavamo tjelesnu bol, naše tijelo i um trenutačno reagiraju, često na način koji nesvjesno povećava patnju.

🔹 Tjelesno – Tijelo se stišće, napinje, skuplja, čak i kada to nije potrebno. To može dovesti do:

• Napetosti (pa i boli!) u dijelovima tijela koji nisu izravno pogođeni boli 😣
• Otežane cirkulacije, dodatnog umora i pojačavanja boli 💥
• Nesvjesne tjelesne reakcije koje mogu postati kronične

🔹 Mentalno – Um se sužava i usmjerava isključivo na bol, stvarajući drugi sloj napetosti uznemirenosti.

• Bol preuzima središnje mjesto u svijesti i oblikuje naše cjelokupno iskustvo
• Misli, emocije i reakcije počinju gravitirati bolnom senzaciji
• Um može postati potpuno obuzet nelagodom, bez mogućnosti odstupanja

Automatska reakcija na bol često uključuje izbjegavanje i borbu s boli – svrbimo se, masiramo, premještamo, napinjemo, mrštimo, negodujemo. No, ove strategije ne uvijek donose olakšanje. Štoviše, mogu nas još više zarobiti u obrascu patnje.

Ovo je prirodno. Bol je temeljni neugodan osjet i nije iznenađujuće da se stanje svijesti tako brzo sužava. Ostali elementi iskustva postaju nevažni, a ovi koji ostaju tiču se boli – u tijelu i umu. Napetost, brige, frustracije, porivi…

Mi automatski, trenutačno i često nesvjesno uspostavljamo odnos s boli.

---

Kad uobičajeni pristup ne djeluje…

✔ Nekad možemo: uzeti lijek, napraviti pokret, raditi nešto za distrakciju… Ove intervencije mogu pomoći – no, ne kod svih vrsta boli, dugoročno često nisu poželjne, a nekad je to gotovo najgore što možemo učiniti.

✔ Kronična ili dugotrajna bol zahtijeva duboku unutarnju promjenu načina na koji se odnosimo prema njoj. Nikako ih ublažiti ili ukloniti, čak i ako nestanu, opet se vraćaju i nose strah, iščekivanje, sjećanja, frustraciju, ljutnju, tugu – čitav niz svjesnih i nesvjesnih reakcija u mislima, govoru i ponašanju.

✔ Bol često dolazi neočekivano i nepredvidivo – ne znamo koliko će trajati, koji je točan uzrok i proces koji treba proći da se oporavimo.

Bol je neizbježan dio ljudskog iskustva. Tijelo prirodno prolazi kroz promjene, ozljede, starenje, nelagodu, propadanje. Psihička bol je također nešto stvarno. Stoga, naš odnos prema boli je ono što čini razliku.

---

Drugačiji pogled na bol

• Možemo primijeniti određene mentalne tehnike kao mehanizme suočavanja ili raditi izravno na promjeni samog odnosa prema boli.
  • U prvom slučaju nastojimo bol staviti na periferiju ili je isključiti iz svjesnog iskustva.
  • U drugom slučaju, upravo suprotno, otvaramo se boli i istražujemo svoj odnos prema njoj – prihvaćamo bol i suočavamo se s njom.
• U oba slučaja, djelujemo na psihički element boli, koji često stvara najveći dio patnje – dodatne, stvorene patnje.
• Razumijevanjem odnosa s boli možemo utjecati na psihičku patnju – ulazeći u nju, suprotno uobičajenim i duboko uvjetovanim načinima postupanja.

U nastavku ćemo razmotriti različite metode ova dva pristupa.

---

Usredotočena svjesnost i bol

Naša metoda može biti i preusmjeravanje pažnje. Prvi način za to jest usredotočenost na drugi objekt, u dimenziji unutra – izvana:

• Ako je bol površinska, usmjeravamo se na unutarnje osjete
• Ako je bol unutarnja, usmjeravamo se na vanjske osjete, odnosno uzimamo neku pojavu izvan nas za predmet usredotočenosti svjesnosti (vid, sluh…)

Što više se usmjerimo na jednu pojavu, sve ostalo polako iščezava. Opišimo ovo pobliže analogijom s TV ekranom i samom slikom.

Analogija s okvirom TV-a i TV slikom

Naše iskustvo jest kao TV uređaj. 📺

Kada gledamo TV mi brzo i lako postajemo usredotočeni na sliku. Što više gledamo, ako je program zanimljiv, dublje smo u slici, manje svjesni ičega oko nas. No, TV uređaj ne čini samo slika. On ima i svoj okvir.

Jesmo li uopće, i koliko dugo svjesni okvira našeg TV uređaja?

Bol je za um jedan vrlo atraktivan program i on je trenutno apsorbiran u njega. No, možemo vježbati sjetiti se da postoji i okvir TV uređaja. Program se tada i dalje vrti, no sve manje i manje ga primjećujemo – dok sam okvir uređaja ne postaje naprosto fascinantan!

Kada se pojavi bol, možemo svjesno preusmjeriti pažnju na neki drugi objekt – dah, zvuk, pokret ili neko sidrište koje nam pomaže u stabilnosti.

Što više vježbamo u mirnijim uvjetima, lakše ćemo u trenucima neugode usmjeriti um na nešto konstruktivno ili neutralno.

🔄 Privremeni predah, a ne kraj patnje – Naravno, kada otpustimo fokus s okvira, program boli možda se i dalje odvija. Ali taj predah omogućuje nam da iz stabilnijeg mjesta stupimo u kontakt s boli – s više jasnoće, tišine i unutarnjeg mira. To vremenom otvara prostor za dublju promjenu.

---

Previše intenzivna ili kronična bol

Kad se radi o nekoj neprekidnoj, iscrpljujućoj ili kroničnoj boli, usredotočenost pažnje može se činiti kao izazovna ili nedostatna metoda. Pogotovo ako je nismo već dobro utabali u stazama uma.

Možda uopće ne možemo izaći iz boli. Ako i možemo, ona se uvijek odmah vraća i čini se je sve isto. Što sada?

Kao prvo, sjetimo se da je i sposobnost usredotočenosti vještina, njezin razvoj je proces i potrebno je vrijeme, strpljenje i upornost. Nastojimo se sjetiti one mirne radosti koja proizlazi iz toga da jednostavno činimo najbolje što možemo. Nismo tražili bol. Svaki put kada osvijestimo suženost uma oko svega što bol donosi i otpustimo to, vraćajući pažnju na objekt meditacije, makar na čas, mi se oslobađamo.

Što više ustrajemo, vremenom i ponavljanjem moguće da će nam ići sve lakše i sve ćemo vještije pratiti svoj um, i uspješnije otpuštati bol.

Drugo, vratimo se na dva aspekta boli – tjelesni i psihički.

Psihički, ako bol odbijamo, ne želimo, brinemo o njoj, bježimo ili borimo se protiv boli, ona se često produljuje i postaje sve istaknutija u našoj svijest. Time iskustvo postaje još bolnije, a naša reaktivnost još veća. Idemo dublje u začarani krug patnje.

Alternativa može biti zastrašujuća, iracionalna, nelogična, besmislena ili gotovo suluda. Doima se suprotna svemu što um svim silama nastoji.

Ta alternativa je drugačiji odnos – ulazak u izravan odnos, u epicentar boli.

---

Stav prema boli

Kako bismo razvijali drugačiji odnos prema boli i omogućili si izravno je iskusiti, od velike su nam pomoći i stavovi, kvalitete, emocije koje možemo njegovati u tom odnosu.

Praksa svjesnosti i meditacija ovdje su kako bismo uvidjeli i mijenjali odnos prema našem iskustvu.

Jednako vrijedi i za bol. Ona može poslužiti kao neizbježan poziv da počnemo mijenjati odnos prema tijelu kao i širem iskustvu. Ovo je često dugačak put, nimalo lagan, često duboko mukotrpan. No on može donijeti neprocjenjivu transformaciju. I još prizemnije – nekad je naprosto jedino što uistinu možemo, ako si to uspijemo u punini dopustiti.

Bol može biti naše zvono svjesnosti, naš bljesak probuđenja.

❔ Znatiželja

Umjesto da bol gledamo kao nešto što je “opet tu, uvijek isto,” možemo je promatrati kao zanimljiv fenomen. Ostanimo s njom, istražimo njezinu prirodu – možda nije toliko nepromjenjiva koliko mislimo. Čak i ako se čini neprekidnom, moguće je da postoje suptilne varijacije u njezinoj intenzivnosti ili osjećaju. Možemo znatiželjno promatrati i reakcije uma – koliko se opire, pokušava pobjeći ili naći krivca za bol.

🙏 Zahvalnost

Umjesto da se fokusiramo isključivo na bol, možemo svjesno usmjeriti pažnju na dijelove tijela koji nas ne bole. Možemo zastati i zahvaliti tom dijelu tijela na njegovoj podršci i funkciji koju obavlja. Možemo biti zahvalni na prilici da kroz bol učimo o sebi – da ona izoštrava našu svjesnost i vodi nas prema životu u skladu s vrijednostima. Iako neugodno iskustvo, može nam poslužiti kao učitelj koji nas vraća u sadašnji trenutak.

💙 Samosuosjećanje

Vrlo često bol nosi sa sobom krivnju – mislimo da smo je sami uzrokovali dugogodišnjim navikama, načinom života ili nemarom. No, um time samo pokušava pronaći rješenje i smanjiti vjerojatnost buduće neugode. Međutim, kada se radi o boli koju već osjećamo, ovakav stav ne pomaže, već dodatno otežava naše iskustvo. Umjesto toga, možemo svjesno vježbati nježnost prema sebi – priznati svoje emocije, ali se ne zadržavati na samokritici i osuđivanju.

🤝 Prijateljstvo & blagonaklonost

Možemo pokušati dati boli ljubaznost umjesto ljutnje i otpora. Ako bol vidimo kao nešto negativno, automatski ćemo se boriti protiv nje, što pojačava neugodu. Možemo li probati otvoriti se s blagonaklonošću i umjesto “rata protiv boli” ponuditi joj mir? Naše iskustvo se polako može početi mijenjati.

Mržnja nikad ne prestaje mržnjom, već samo ljubavlju biva pobijeđena.

Na isti način ovom tijelu možemo ponuditi suosjećanje, umjesto otpora. 🌿

---

Otvorena svjesnost – sjedenje s boli

Sjedenje otvorene svjesnosti bit je tzv. Shikantaza metode meditacije (hrv. Sjedenje Samo / Samo Sjedenje). Više o ovoj metodi u budućoj objavi.

☝️ Ova meditacijska praksa može biti vrlo zahtjevna, pogotovo kao način za pristup boli! Nikako nije preporučena za početnike, pa niti za one sa značajnim iskustvom ako u ovom trenutku nisu u dovoljno stabilnom i staloženom stanju uma. ⚠️

Sjednimo u položaj za meditaciju i prakticiramo svjesnost čitavog tijela. Osjet tijela kao cjeline. Ovo će biti posebno izazovno kada je prisutna bol. Uvijek iznova kada nam se um zahvati za dio koji boli, mi to prepoznajemo, opuštamo mentalnu napetost koja prati to zahvaćanje umom, otpuštamo fokus uma, i proširujemo svjesnost natrag, na čitavo tijelo.

Nastojimo iz trenutka u trenutak biti svjesni ne samo dijela koji boli, nego čitavog tijela. Uvijek iznova širimo svjesnost. Um se suzi oko boli, mi ga širimo. Um se suzi, mi ga proširimo, otvorimo.

Ovom praksom bol neće nestati. Nećemo je izgubiti iz svijesti jer se ne usredotočujemo na nešto drugo. No, nećemo se usredotočiti niti na nju. Jednostavno širimo svijest umjesto da je sužavamo, uvijek iznova je širimo i širimo. Otpuštamo i omekšavamo.

Ovime bol ostaje dio našeg iskustva i postaje njegov (sve više) ravnopravan dio. Sve manje mrska i sve manje automatski reagiramo na nju, a sve više je možemo držati kao nešto što postoji otvoreno i neopterećujuće, kao i ostalu neutralnu ili ugodni dijelovi tijela ili cjelokupnog iskustva.

---

Usredotočena ili proširena svjesnost?

Usredotočena svjesnost, kako je ranije objašnjeno, koncentracija na dah ili neki drugi objekt, može stvoriti “mentalni tunel” u koji smo usmjerili naš um i sada on putuje njime, van kontakta s boli. Um boravi u svojem skloništu. Bol je u nekom drugom tunelu pokraj, dok mi vježbanjem zadebljavamo naše zidove i sve manje slučajno odlazimo u taj tunel.

Otvorena svjesnost čini suprotno. Prepoznavanjem “tuneliranja uma” u bol, njegovim zaustavljanjem i izvođenjem van i boravkom na otvorenom, mi stvaramo “mentalno prostranstvo”. U ovom prostranstvu svi tuneli polako se urušavaju i propadaju. U njemu leže dah, tijelo, bol, leži čitav svijet, sve što jesmo “mi”, “drugi”, “okolina”.

Vježbanjem proširivanja svjesnosti mi ne zaprječujemo kontakt uma i boli. Dopuštamo kontakt uma sa svime što se nalazi u tom prostranstvu, uključujući i bol i i sve što je ne-bol.

Što je um otvoreniji i širi, prostranstvo je veće. Bol sačinjava sve manji dio tog prostranstva – i dalje je ondje – no postaje sve lakšom i ravnopravnijom (manje značajnom) u odnosu na sve ostalo što se ondje nalazi. 

Ne gradimo sklonište sigurnosti u oku oluje, već otkrivamo krajeve onkraj i oka i oluje, krajeve koji s njima nemaju veze, a već su prisutni u sada i ovdje.

Onda, Tunel ili Prostranstvo?

Preporučam da na ovo pitanje odgovorimo drugim, a to jest:

• Kakav je moj trenutni mentalni prostor? Vidim li išta, igdje osim oluje? Ako ne, možda je sigurnije da napravim sklonište i trenutno boravim u njemu.
• Nazire li se ipak nešto onkraj oluje? Možda se mogu odvažiti zakoračiti u nju i vjerovati sebi da postoji druga strana. Da to što trenutno ne vidim ništa, ne znači da to nije ondje – samo da je moje mentalno prostranstvo zapalo u mrak, da se moj um nalazi u tunelu.
  • Ovo doista može biti vrijedna vještina kod kronične boli, koja je uvijek tu kada nismo aktivno usmjereni na nešto drugo, i koja ne posustaje.

Drugi odgovor jest da se okrenemo onome što nam je prirodnije ili u čemu smo više izvježbani. Na zahtjevnu situaciju najvještije ćemo odgovoriti ako se pouzdamo u svoj najsnažniji temelj.

---

Kraj: Nepodnošljiva bol

Nekad nam niti usredotočenost na dah, na tijelo, širenje svijesti, vizualizacija, ništa od ovoga neće pomoći.

Ne možemo biti zahvalni, raditi ništa drugo, previše smo preplavljeni, bol je prejaka, previše intenzivna, nepodnošljiva, preteška ili previše dugotrajna. Nema lijeka pri ruci. Zatečeni smo nespremni, u nemirnom mentalnom stanju ili preopterećenju.

Što nam preostaje?

Jedan mogući odgovor je – prepustiti se.

Doista se otvoriti onome što se događa. Otpustiti svaku mogućnost, želju i ideju za promjenom. Otpustiti brigu, strah, žaljenje i očekivanja.

Jednostavno se predati, kao kad potpuno opušteno legnemo u živi pijesak kako ne bismo propali. Znajući naše iskustvo i bivajući s njime, takvim kakvo jest. No, to ne možemo napraviti na silu. Govoriti si “nema veze”, “neka ne brinem”, “otpusti bol”. Ovdje ne govorimo o tome.

Vrijedi upravo suprotno. Prepustiti se znači doista iskreno, potpuno, bez zadrške i bez ostatka, bez “fige u džepu” otvoriti se boli. Kao da joj kažemo “predajem ti se, budi kakva želiš, koliko dugo želiš, potpuno ti se otvaram”.

Drugačiji odnos s boli znači činiti upravo suprotno našoj uobičajenoj reakciji na nju.